Cemu nas to ucite, bre?

U trenutku kad sam pomislila da više ništa ne može da me iznenadi od samoprozvane šefice na privremeno privremenom poslu, na koji sam sama sebe prinudila, jer sam smatrala da treba da odrastem (čitaj: dokažem svojim roditeljima da mogu da me puste da odrastem) i da sa 23 godine  izdržavam sebe i, očigledno, svoj fakultet, samoprozvana (stara 24 godine)  me je ostavila u čudu i razrogačenih očiju. Ćutala sam, a mene je jako teško ostaviti bez teksta. Po pitanju braka, iznela je jasan stav:

,,A šta će ti diploma ako nemaš stan? Ne mogu da verujem da živiš četiri godine u velikom gradu i da imaš dečka koji studira, nema stan i iz sela je“.

Da, živim u studentskom domu tri godine  i zabila samsebi nož u sve, time što sam počela da radim u toj firmi i zbog mojih pogrešnih odluka, to je trajalo nekoliko meseci. Da, studiram i volim taj studentski život u studentskom domu, punom buba, buke i života. Da, volim tog dečka više od svega i rodiću mu decu.

Najviše se grozim tih finih koje imaju kolekciju hodajućih muških novčanika, a govore da nisu s njima zbog debelog džepa. Nego, da nije zbog lepote? Mladosti, nedajbože? Govorimo o ljudima, od petnaest do trideset godina starijim od njih, koji se lepe sluzavom šarenom lažom za njihova mlada tela, a one ih ne prodaju, ne , nikako. 

Ne, nisam joj ništa odgovorila na to pitanje. Samo sam joj objasnila da ne očekujem da mi bilo ko kupi taj stan, a onda se ona dosetila kako smo oboje jedinci, kome će kuće da ostanu, ako ne nama. Ja sam joj objasnila da nikog u narednih 20 godina ne planiram da sahranim.

I vrlo često se zapitam što mi je sve ta rasprava bila potrebna i zašto sam dozvolila da se toliko udubim u razmišljanje o tome.

Da,često se zapitam da li će ikada osvanuti dan kada ću se prisećati kako je tobilo kad nisam imala.

Treba da završim fakultet. Svaki ispit mi je jedna crvena novčanica, a na budžetu sam. Odluku je doneo ko zna ko, na ko zna kakvoj sednici koja pravila nije videla. Reč je o Pravnom fakultetu.

Treba da preživim taj period. Vratiću se kući, jer nema vajde od ovog izrabljivanja, inače ću osedeti u 25oj. I ode mast u propast s dokazivanjem samostalnosti.

Treba da se zaposlim. Radiću za bedu od sto evra kod nekog nabeđenog advokata  ili kod neke neopevane stipse koja mi neće ni toliko dati. Svi oni misle da ti čine uslugu. Napolju ima dvesto hiljada nezaposlenih, svi ste zamenljivi-govorio mi jejedan gad koji je prodao dušu đavolu. I, da, čine mi uslugu, meni koja sam dovedena do prosjačkog štapa, četiri godine na takozvanom budžetu. Biće da je na budžetu mojih roditelja. I pred kraj tog fakulteta, doživim da mi neko kaže kako mi čini uslugu. Jeste li, gospodo, to od Evrope naučili?

Treba da se udam. Po svemu sudeći, možda sam endemska vrsta kada su u pitanju stavovi o braku bez koristi. E, pa neću da on radi, a ja sedim kod kuće ili šetam do manikirapedikiramasažeradeltasitija, da me on oblači, da mi on hrani goste, neću da on preko noći stvara kola, kuću, stan.

I neću da mi ONI posle prebacuju za to ko je koliko novca potrošio na mene. Nekaje to još sto puta NAŠE, uz naše uvek ide VAŠE, ne bih se ja u to petljala. Al’to je već druga tema, o tome ću drugi put.

Endemska vrsta. Luda, ali i dalje ponosna na to.

 

Treba da rodim decu. Želim mnogo milih stvorenja da mi se šeta po kući, neka su i nestašni i brbljivi i bučni i nezaustavljivi, ja ih želim. Želim ih da budu deca. Ne mamina i tatina, babina i dedina, ne idealna, već zdrava i mila deca, samo svoja i uvek nasmejana. Neću od njih praviti sebe, neću od njih praviti njega, niti ću pokušavati da od njih napravim ono što nikad nisam bila, a želela sam…znam samo da ih hoću sada i odmah. Ali, kako? Pregledi, porođaj, lekovi,vitamini, mleko, pelene, odeća, obuća, igračke, knjige, radni sto, cela soba…

Čemu nas to uče? Da zaista treba da gaziš preko svega da bi dobio ono što si zamislio? Kad već ne možeš po redu, ti skači po drugima?

 

Aoni se bore protiv pušenja i ugrožavanja prava životinja. Nekad su se plašili kuge, danas se plaše samo gubitka moći. Tačno je, tek sad vidim, da će ispod jedne krošnje ostati šaka jada od nas…

Jer, Bog sve vidi i zna.

                                                                                            

Šta će ti diploma, ako nemaš stan? Dobrodošla u budućnost, Srbijo.


Kad volis


 
Tako to biva. Kad voliš, daješ, uzimaš, kidaš, želiš da sve nečije bude samo tvoje. Al’ neki uporno tvrde da je neko samo njihov i ničiji više. A neko se ne brani, sleže ramenima i kaže da to tako ide. Kad voliš, strgnućeš kožu nečiju, samo da uđeš pod nju. Pa, bude tesno, bude mračno. Pokušavaš izbaciti sve ostale odatle,kako bi teritorija bila samo tvoja. Pališ lampe i šalješ žmarce, da šire telom tvoj miris, da na svakom svom majušnom koraku posade seme tvog dodira.

Al’ ne ide to tako.

Ljutnja u tebi kida sve principe i šalješ armije toplih misli duž kože, duž lica, lansiraš ih pravo u nečije srce, ali one ne mogu da uđu, čini se, nema mesta. Sve kao olovni vojnici posmatraju nemo dok im ubrizgavaš serum brzine i hitnosti, te padaju  na pod u nemoći da ostanu na visini zadatka. U srcu je premalo mesta, u glavi se guraš sa raznoraznim ljudima, čini se, čitavo njegovo telo je okrenuto protiv tebe. Želiš ućutati, želiš se smiriti, želiš se odupreti talasima besa. Ali, boli. Boli i kida.

Tako to biva.

Kad voliš, ne želiš pustiti. A nekad se baš zato ljubav rasprsne u hiljade sitnih komadića, koji nestanu, kao prasina. Kao da je nikad nije bilo. A tvoj neko ostane ti u srcu urezan zauvek, kao i bol svaki put kada ga vidiš sa onom od koje si želela da ga otrgneš.

Tako to biva.


Miris

Znam da me cujes.

 Vise ne osecam tvoj miris. Kroz sobu, tamne i hladne senke setaju i ostavljaju svoje uzdahe. Ne mogu vise, kao ranije, da osetim tvoje prisustvo i da cujem tvoj smeh. Ni tvoja pisma, ni slike, ni secanja vise nisu dovoljna, ne umem da te vratim. I miris tvoje kose bledi.

Sve je isto,a sto je bilo lose, gore je. I svaki trag tvoj na povrsini ove zemlje, izbledeoje. Setim te se cesto. Kad kiša pada, kad dodje  prolece i tvoj rodjendan, nebo se rasplace, svake godine. Kad idem da se šišam, pa ugledam devojku sa makazama u rukama, setim se kako si zelela da budes frizerka, kako si par meseci pred svoj odlazak osisala svoju majku, a ona se nije protivila nespretnim trinaestogodisnjim rucicama, jer sve je  htela da ti da, toliko te je volela. Svaku tvoju zelju, a nisu mogle biti skromnije, otac ti je pretvarao u stvarnost. Idanas te vole vise od zivota, osecas to. 

Gledam sad tvoje vrsnjake i gotovo da ih prezirem. Opsednuti su svojim zapadnjackim svetovima, u kojima nema snova, a ni svesti o stvarnosti. Sve sama mamina i tatina razmazena derista. Ti nisi bila takva. Ti ne bi postala takva, znam i ti znas.Vidis, cesto razmisljam kako bi sada izgledala, kakvim bi putem krenula, koja bi sve priznanja svojim znanjem zasluzila, u koga bi se zaljubila. I cesto mi se ucini da te vidim, pa kazem sebi “mili Boze, je li stvarna”, te onda pridjem i vidim da to nije moja Marina. Budem ljuta i na tu devojcicu i na Boga, i na sudbinu i dodje mi da kozu svoju pokidam od nemoci. Najcudnije je sto svi osecaju da ces se vratiti. U svima nama je taj ludi osecaj koji razum pokusava da potisne, ali se ne da i uvek pobedi i ispliva. Ne bunim se, nek radi to sto radi, neka mi potisne razum i iscrta mi te pred ocima, neka mi vrati u sobu taj miris, pa neka i nestane posle, ali znacu da si bila tu, bar na tren.                                                                  

Sve je isto kao pre, samo jos malo losije. Skolarci se utapaju u svoje ocajnicke dane, dok pokusavaju svim silama da se oslobode nikad blazih stega skolskog sistema, roditelji bezuslovno brane svoju decu, majke napustaju oceve i prilazu promiskuitet kao jos jednu bitnu stavku na listu lepog ponasanja svojim cerkama, ocevi i dalje ispijaju svoje zivote iz pivskih flasa, i krivci su postali jos veci krivci, koji voze bez ociju, piju bez mere, kasape ljude i neljude, makroima cvetaju poslovi. A ja i dalje plivam u zivom blatu uspona i padova, uspeha i gresaka, nemastine i glamura, suza i osmeha, medju zivima i mrtvima u stvarnosti i uspomenama.                                                           

Pred Bogom smo svi isti, a taj koji te je raspolutio i oni koji su ga podrzali, lose ce se kod Boga provesti. I ko mu je to sudio i po kakvom zakonu, pitam se neprestano.  Da je ubio psa, verovatno bi ga tuzila kojekakva organizacija za zastitu kojecega, medjutim, ubio je ljudsko bice, prelepo i plemenito i tu mu kazna nista ne moze. Zakon je zakon, kazu.Lako je reci, treba uciniti i ostati citav. Njima bih ja ponesto rekla pre nego sto primenim sve te njihove humane tekstove za koje su se bogznakako potrudili,a često su samo svoje interese uvaljali kroz reforme nad reformama, koje nikom nikada nisu pomogle. Kriju se svi oni u Djindjicevoj senci, sad ga odjednom svi vole, sad, kada ga nema, a nisu mu ni do noznog palca svi ti kvazireformatori.

I tako ti kazem, muka mi je od svih tih njihovih pravila, koja su sve samo ne pravo, koja svim neznalicama, neradnicima,propalicama i ubicama daju prostora za uspeh u ovoj drzavi, a ti sto nikom nisi skrivila, ne mozes da imas miran san, jer onaj koji te je ubio i dalje hara putevima. Nece taj zatvor tebe vratiti, znam, nece nista, ali bila bih mirnija kada bih znala da je iza rešetaka. Vrištala bih, tukla bih, bacila se sa zgradeMUPa, samo da saznam kakvi ljudi  i zašto to rade, ali onda bih bila ista kao oni.

Zato, svako vece se pomolim Bogu da dobrima da dobro, a losima priliku da se pokaju i isprave. I posle cetiri godine, sadasnjost odskrine vrata i odvede me do tebe. Ne mogu vise da ti stvorim ni glas, ni oblik, ni dodir, a miris, taj decji miris, koji je znao dugo da se zadrzi kada me poseti, i on polako jenjava. I pored toga, ako me razum i cula izdaju, ja znam da ces biti tu. Po koja melodija srca, docara tvoje prisustvo, a dok izgovaram molitvu i pozdrave za tebe, znam da ti ih noc polako odnosi.

Sve iscezne, osim ljubavi prema onima koje smo voleli, a koji su nam istrgnuti iz zivota. A ja znam da si tu, u nekom atomu stvarnosti te jos uvek ima. Vidim kako mases sa prozora vremena i znam da ces se vratiti…    

 


Dobra dela

Nekad smo samo užasni ljudi, poltronski, zlobni primerci čovekolikih bića koji idu jedni za drugima noseći mačete, teška oruđa zlobe i zavisti. Zbunjena sam, pa bih da pitam zašto. Ne dozvoljavaju mi  to osećaji da ne smem, jer sam mlađa, jer sam nečija ćerka. Teško mi je.

Kad sam imala jedanaest godina napisala sam stih koji glasi: ’’da li iko na ovom svetu ume/da moje zašto malo razume?’’ Do danas, oni ga ne razumeju.

 Slabašnim živcima već, pokušavam da zadržim lavinu osude. Ipak, zadržavam je.

Zato, jer volim svog oca.                                                     

Zato, jer volim svoju majku.

To je moj odgovor na pitanje zašto. Ako me ikad iko upita zašto lavina osude.

Sve ostalo je nebitno. Svi drugi, tuđi odgovori, na moja ili neka druga pitanja nisu važni. U biti svega je ljubav i poštovanje koje vlada pod našim krovom. Lako je to kada život teče mirnom rekom vremena, lebdi na površini dok ga blaga struja nosi i lagani vetar miluje po obrazu, ali sve je teže kad se nebo naljuti. Kod nas,nebo se često ljutilo. Nisam tad, a ni sad, znala da li je to nebo ili nešto sasvim drugo, žuto, zeleno, crveno, znam samo da je bolelo. Peklo je u svim bojama, pretilo je svim vetrovima, šibalo je najjačim zimama. A mi smo još tu,zar ne?

Ne znam kada je postalo strašno to što se otac bori za dete, što se brat bori za svoju braću,što se čovek bori da sačuva čoveka. Istina, priznaću, čovek je čoveku vuk, ali brat bratu nije. Bar nije tako bilo u mom svetu. I kada je to postalo normalno da u svakoj porodici budu zatrovani odnosi? Ne želim da verujem da je to normalno. Ako poverujem u to, poverovala sam u mogućnost da se moja deca sutra neće voleti zbog toga što je neko od njih više uspešan. Potpisala sam onda sebi nulu kao ocenu iz roditeljstva, ali možda desetku iz poznavanja ljudske prirode. Neću znati, sve dok ne doživim i verovatno će sve do tada u meni tinjati jeziva sumnja i strah.

Kad sam objavila prvu knjigu niko od onih koji su me do tada voleli,  nije me više tako bezgranično voleo. Bar sam ja to tako doživljavala kao desetogodišnjakinja. Nije mi bilo jasno zašto svi okreću glavu, govore mom ocu da je lud i da se zanosi, a najviše od svega je bolelo što mi je retko ko od njih uputio bilo kakvu pohvalu. Kad sam dobila jedno užasno veliko priznanje za svoj rad, neću ga pomenuti, da nekog ne bi zaboleo želudac, oni su me pitali da li sam sama sebe predložila. Sada je smešno, a najviše od svega je smešno koliko ja tu osobu koja je to rekla volim jednim ogromnim delom srca rezervisanom samo za one koji su tu da ih gledaš od rođenja i pratiš ih sve do smrti, zato što je to toliko prirodno koliko i rast ljubičice u proleće. A kada su videli da ne reagujem na komentare onda su počeli da pričaju da sam se uobrazila. Mnogi od njih nisu znali da sam baš tada bila tužnija nego ikada, jer me je ubila smrt dve mile osobe, da sam baš tada bila ćutljivija nego ikada,  da sam baš dva meseca pre toga poželela da me nema, jer nisam videla izlaz i da zbog životnih strahota kojih sam se nagledala, više nikada nisam hodala pravo. Nisam znala da se to zove uobraženost. Samo mi je često žao što su ljudi opterećeni dokazivanjem ko je od koga bolji, ko ima više novca, ko ima manje ispita, a ko više diploma,ko koga više voli...traće svoj život dokazujući nebitnim ljudima nebitne stvari.

Neki kažu da je slabost kada ućutiš pred nečijom provokacijom. A mene su moj otac i majka naučili da je to hrabrost.

Lepo je znati da si nešto dokazao, nemajući nameru da to isto uradiš, a još je lepši osećaj kad shvatiš da si i na to ostao ravnodušan. Tek tad nadolazi osećaj ispunjenosti i uverena sam da to znači da sam dobar čovek. Ako se nekome opet nekad prevrne želudac pri pomenu mog imena, možete mi umesto imena napisati Dobar Čovek. Na mesto uspeha napisato isto. I na grobu kad bi mi to napisali, živela bih u najmirnijem večnom spokoju. Jer, kako god me nazivali, ja ću uvek biti taj dobar čovek, koji iza sebe nema ništa osim dobrote, a sva njegova dela sažeta u dve reči-dobra dela.

Naposletku, treba znati da nam život daje samo jednu pravu ulogu. Ako uprskamo kao ljudi, život ne prašta.

 

 


Boje

Više ne vidi boje. Jutro je belo sa pomalo sivkastim senkama, koje mu katkad zagolicaju sobu. Leži u krevetu, bez osećaja da je živ. Ljubomorno posmatra letećeg mrava, stežući vilicu kako to čine ljudi kad se spremaju da opsuju.

-         Materti tvoju, odakle si ispao? U kosti mi se minus uvukao, a ti letiš po sobi. Sve sami paraziti, eto, paraziti takvi kao ti, takvi nam i državu vode, mater im lazljivu.

Polako je ustajao iz kreveta, nasuprot ubrzanom ritmu bujice reči koja je tekla s njegovih usana.Obuo je iznošene kućne papuče, koje su od svoje starosti izgubile boju. Ustao je, ispustivši jauk i uhvativši se za kolena. „Mater ti... i reumi i starosti“, usput se uhvatio za radijator, „greju li ovi mamlazi prokleti da su, vazno je da mi račun stigne, a on može da zavrne kad hoće. Baš tebe briga, ti si mrav. Parazitariš, ali ti imaš opravdanje, to ti je u opisu posla.“ Ogrnuo je bordobade mantil i seo na stolicu pored pulta po kome je šetao leteći mrav. Pogledavši ga sa žaljenjem reče „a nisi ti ni za šta kriv. I oni tvoji u tom tvom mravljem svetu mora da zabušavaju čim si ti došao u ovu rupu ovde, mora da siopasno zaglibio. Nemam ja šta da ti dam. Eto, da imam, šetao bi sad po voću nekom, leteo bi slobodno, a kad nema, nema, sedneš tu snužden i misliš da će biti bolje.“ Pomalo se zamisli, pa nastavi „ pravo da ti kažem, hteo sam da te klepim. Milsim, odakle njemu sad pravo da me uznemirava, izvlači me iz kreveta, zna li on da je minus napolju? A sad kad sam te pogledao, ima tu nešto. Mnogo smo, prijatelju, ti i ja slični. Štaviše, mislim da si ti ja. Dabome. Ne, nikako, nisam ja lud čovek. Mislim, možda te neko  poslao da me zameniš, veli miči tog bednog slikara s ovog sveta. A ja sam ionako celog života kao mrav živeo. A želja mi je da letim! Joj, što mi je to velika želja!“ Ticijano zabaci glavu i poče da se smeje, grohotom, kao da to iz njega neka ludost izlazi. „Znaš, prijatelju, jednom sam u vozu sreo neku Ciganku što se tako ludački smejala. Prvo me gledala neprestano, a kad poče da se smeje, nikad kraja, tako se do Kraljeva jadna gušila u tom smehu, kao đavo u nju da je ušao. Tako ja nekad razmišljam, ko zna šta je sa tim svetom, možda me i ona proklela. Pomisli, gle ovog ugladjenog slikara, sad ću da mu pokažem kako je to kad život nema boje. I nema, doista nema. A šta ti znaš o tome, prijatelju, ti si samo jedna leteća štetočina. A na kraju krajeva, nismo li svi?“ Ticijano izvadi iz džepa bade mantila kesicu suvog grožđa, uzme jedno zrno i položi na kraj pulta. „Hajde, prijatelju, lagano ti,kad stigneš na fruštuk, stig’o si, ne bih ja da te kljukam, sam ćeš uzeti.’Ajd’ sad kaži kako ti je ime i ko te je poslao. Dosta smo sad fini bili, upao si na tuđ posed, bez izvinjenja, sad me kupuješ tom mirnoćom, ma mani mene tih priča, znam ja sve vaše planove. Ludi Ticijano, tako me zovete! Tako me u tvom svetu zovu, je l’da? Je l’ kažu eno ga onaj ludi slikar? Je l’ kažu eno ga onaj što je go šetao po stanici! Niko ne pita zašto, svi misle ludi Ticijano šeta svog miška! Ma, da vam jebem ja sve te vaše osude! Majke stavljaju ruke na oči svojih kćeri, a one flertuju s profesorima, daju im slike, da onanišu, ’ej!Čega sam se ja sve nagledao! Pa, kad sam progovorio ko s kim šta radi u školi, oni me izbacili, ludim me proglasiše. E, onda kad sam ostao go i bos, ja sam takav i na ulicu izašao. Sad imam i napismeno da sam ludak!“ Ticijano je ustao sa stolice i dohvatio neki papir sa vrha stare vitrine te poče da mlati njime.„Evo, tu piše. I kome ja sad da odem, kaži mi? Nemam kome da odem. Živim u ovoj pustari od četiri zida da pišaćku svoju odlažem u lavor pored kreveta. Je l’tako završava umetnik, a, pizda ti materina mravlja?“ Ugrožen talasima vazduha koje je stvarao Ticijano, mrav polete i to slikaru spusti roletne na oči.“Je li bre, gde si to pošao, gade mali? Jebala te ta tvoja služba koja te je poslala, znaš! Sad i u mravljem svetu da me ludim proglase? Jesi li zato došao? Sve je to tajna služba snimila, nosiš tu bubicu, a? Video sam ja, pizdo mala, da ti pod miškom nosiš to! More, klepiću te sad, nego šta ću nego da te klepim, pa ću dati krila uzmem. Gde si? Gde si pobegao, ti mali bedniče?“ Ticijano je sve brže zamahivao papirima koji dokazuju da je lud, tražio pogledom svog bivšeg prijatelja i sve jače vikao. „Gde si, jebem te u usta ta tvoja lajava? A, tu se skrivaš, otrove svetski, mene si našao da zajebeš, ja najbolje vidim crno na beloj površini“. Ticijano ga klepi i pažljivo uzme palcem i kažiprstom,prinoseći ga licu. „Gotovi ste! Je l’ me čujete sad? Mater vam jebem da vam jebem! Vi ćete meni da sam lud, vi?! Ja lud slikar! Sad ćete da vidite kako ludi slikar leti! Uzeo sam ti krila, pa-pa ptičice! Kakav je život bez boja, a?“ Ticijano ubaci mrava u usta i proguta ga, tresući telo u ritmu neke vradžbine. „ E, tako, konačno sam dobio svoja krila nazad.“ Njegova kosa bila je mokra od znoja, koji se slivao i štipao mu oči. U sobi nije bilo više od dva stepena, tako da su mu se unutrašnja i spoljašnja temperatura sudarale iz sekunde u sekund ne nalazeći nikakav zaobilazan put jedna oko druge. Ticijanoje svlačio odeću, sloj po sloj, sve dok nije ostao potpuno nag. Otvorio je prozor, popeo se na njega, i vičući, sa 8.sprata obavljao svoje fiziološke potrebe.

„Evo me, svete,vidi šta imam za tebe! Popišam ti se ja na sve te tvoje zakone i na bogove! Za mene si crni đavo! Pobedio sam te! Imam krila i pobeći ću daleko od tebe, nećeš me više proganjati! Pobedio sam te!“

Ticijano je skočio, sasvim lako, kao da zaranja u vodu.                                                    

„Jebena gravitacija“, rekao je kad je shvatio da nije uzleteo. Ipak, hladan vazduh, u njemu je izazvao toplo strujanje boja, koje se razlivalo po njegovom biću.Osetio je da je strah zelene boje. Video je mir, nebesko plave boje. Oker se razlivala po koži nagih ženskih tela u obliku peščanih satova, koje su mu se uvlačile u krevet. Imale su braon i žutu i crvenu kosu. Njihove usne bile su modre, ružičaste i jarkocrvene. Milovale su ga, stezale, stavljale mu ruke na svoje čvrste bradavice, bilo ih je različitih, malih i krupnih i tvrdih i mekih, bilo ih je na desetine, stotine i hiljade. Plesali su u vazduhu. Ticijano je konačno leteo.


Čestitamo!

Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.