Pesrpektiva
Volonter, reč latinskog porekla koja po savremenom shvatanju označava osobu koja sopstvenom voljom (dobrovoljno), individualno ili organizovano, pruža svoje usluge onima kojima su neophodne, bez materijalne nadoknade koja prevazilazi troškove pružanja usluga. Širok dijapazon motiva zbog kojih se neko odlučuje za volonterski rad zahteva sistematičan i stručno vođen proces, kako bi usluge volontera bile najcelishodnije sa stanovišta interesa korisnika i samog volontera. (Izvor: Wikipedia)
Prema Zakonu o volontiranju, definicija je sledeca: Volontiranje, u smislu ovog zakona, jeste organizovano dobrovoljno pružanje usluge ili obavljanje aktivnosti od opšteg interesa, za opšte dobro ili za dobro drugog lica, bez isplate novčane naknade ili potraživanja druge imovinske koristi, osim ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
A moja definicija sledi.
Kao prvo, ako si diplomirani pravnik, u tome da je dobrovoljno, uglavnom nema istine. Ti si prinudjen, da, ako ne zelis da osedis kod kuce, pocnes negde da moderno robujes, kako bi ti se negde nekad zabelezio pripravnicki staz i kako bi mogao da jednog dana polozis pravosudni ispit, kako bi tek posle toga, mogao da pocnes da trazis posao. Do tog trenutka, da se razumemo, za diplomiranog pravnika, rec "posao" nema isto znacenje kao za ostatak populacije u radnom odnosu. Dalje, nijedan tek diplomirani pravnik nema nikakve usluge da pruzi, vec bi po pravilu trebalo on da bude taj na koga ce biti usmerena paznja. Motivi? Jedini motiv mladog diplomiranog pravnika je da istrpi te dve godine, potrudi se da sto vise nauci, jer ako se sam ne potrudi, uglavnom, nece dobiti potrebna znanja (cast izuzecima za koje znam da im je zaista stalo da od volontera naprave dobrog pravnika) i da polozi pravosudni i ako ima srece da je sve islo po redu, tek u svojoj dvadesetsestoj godini pocne da trazi svoj prvi pravi posao, koji ce podrazumevati sklapanje ugovora o radu i sve propratne beneficije koje proizlaze iz tog ugovora.
Naravno, opsti pojam volontiranja nije isto sto i volontiranje u smislu odradjivanja pripravnickog staza. Ali, kada u ruke dobijes ugovor o volontiranju, shvatis da je to otprilike to-mozes da dodjes, ali ne moras, platu neces videti i sve dalje odredbe zakona o volontiranju, ALI i zakona o radu se odnose na tebe.
Necu da generalizujem, znam dosta ljudi koji su za vreme svog volonterskog, da ne kazem, pripravnickog staza, naucili dosta toga, jer mnogo zavisi od toga gde i kome radis za osmeh ili cak ni to.
Recimo, ja sam volontirala u gradskoj upravi. Tacnije, nakon razgovora i obecanja da cu biti primljena preko konkursa za strucnu praksu, prihvatila sam mogucnost da neko vreme volontiram, jer sam zelela sto pre da pocnem da radim. Medjutim, posle dva dana urucen mi je ugovor o volontiranju, koji je sklopljen na godinu dana. U redu, shvatam, reci cete, nije ti mogao biti urucen, sama si ga potpisala. Naravno da sam ga potpisala, jer sam mislila da ce se kad se nadje mesto tu za mene, saciniti drugaciji ugovor. Isla, zvala, pitala, primljeno na stotine njih preko strucne prakse, opstina, pokrajina, drzava, svi delili sakom i kapom, nista, ja i dalje volonter.
Volontiranje, dakle, ima jako dobru poentu, ako radis negde gde mozes steci prava znanja, pa sve to vreme, zivci i trud koje si ulozio, moze da se vrati na jako lep nacin. Sto se mene tice, ja sam imala nekoliko jako dobrih kolega, koji su se trudili da mi svaki dan pomognu i nauce me necemu, ali je bilo isto toliko i onih koji su, bez ikakvog napora, prema meni bili potpuno ravnodusni, kao da ne postojim. Moje postojanje ramo za ta dva meseca svelo se na pokretnu stolicu i kartonsku kutiju. Pokretnu stolicu sam gurala od stola do stola, gde nadjem mesto. Kartonska kutija je bila mesto gde sam talozila sve sto mi se da da uradim i dva zakona koja sam iscitavala. Zbog nekoliko divnih ljudi, bilo mi je bas zao kad sam odlazila, jer su se trudili da mi pruze mnogo vise od pokretne stolice i informacija iz dva zakona. Ali, kada bih nastavila ka izlazu iz kancelarije, shvatala sam da sa nekim ljudima nikada ne bih mogla da delim svakodnevnicu. Pitam se-odakle nekim ljudima toliko samopouzdanja. Mislim, jedna osoba je starija od mene, zavrsila neki bezimeni fakultet i odmah je dobila stalan posao i ponasa se tako da sam ja mislila da je ona sef! Kad bi stranka usla, ona se uvek ponasala tako da me u svakom trenutku izblamira i napravi od mene potpunu budalu, a ja sa takvim ljudima ne umem drugacije nego da ih samo posmatram i pitam se kako mogu da zive sa toliko drcnosti u sebi i sa toliko samopouzdanja za koje nemaju pokrice ni u cemu. I onda ta moja smirenost i paznja usmerena ka nervoznoj stranci bude protumacena kao nesposobnost, cujte, ja ne smem da budem tako tiha, moram da budem ostra prema njima, treba da se izborim za sebe, ja nikad necu uspeti, ako budem tako stalozena i sl...Neke ljude tamo je nemoguce da ne cujes. Oni zavrse privatne fakultete i neke smerove koje ne mozes da izgovoris koliko im je dug naziv, a onda dodju i kazu ti kako su zavrsili ekonomiju!!! I onda se ti pitas ko je ovde lud, majku mu, kako mogu po citav dan da se prepiru oko toga ko je kako bio obucen, ko je kako nesto rekao, kako mogu svu svoju paznju, svu svoju energiju i inteligenciju da trace na tako beznacajne stvari,pritom rade posao koji moze svako da radi, ali da neko zavrsi osnovnu skolu i ti mu lepo objasnis sta treba da ukuca u kompu, taj bi solidno radio taj posao. Ali, ne, meni je apsolutno neverovatno, to kako neki od njih velicaju svoj posao! Toliko misle da su vazni, da kad ti udjes tu prvi put mislis ta ta osoba vuce sve konce, jer ima pravo! I onda meni pukne film sto ja svakog dana od bedne penzije svoje majke uzimam novac za prevoz, hranu, vodu, kako bih tamo lupala pecate i trpela besmislene komentare na racun svog ponasanja, koje je samo rezultat lepog vaspitanja. To sto ne vicem na stranke je zato sto mislim da su u pravu i zato sto ih razumem i nikada necu biti dobar pravnik i strucnjak, ako ne budem zelela da cujem i tu drugu stranu, da cujem od ljudi sta oni misle o svojim pravima i da naucim da se nosim sa tim, a naucicu samo ako pazljivo slusam, umesto da primenjujem njihov model ponasanja-dranja na sve koji ne znaju sta treba da urade. Pa, normalno da ne znaju! Gradska uprava je najpogodnije tlo za razvoj parazita koji se smenjuju kao i vlast na lokalnom nivou i koji ce odgovornost za sve sto ne urade svaliti na one prethodne i tako to ide u krug. Doduse, u vreme kad sam ja bila volonter, moram da kazem da su ljudi, pravnici, strucnjaci, gradjevinci, zaista radili punom parom i padali sa nogu, zbog toga sto oni pre njih nisu odradili posao kako treba. Ali, upravo oni koji nista nisu radili, mene su ucili kako treba da vicem i ne budem tako fina. I dokle god je tih, takvih, drugih, koji su tu zahvaljujuci nekim drugim stvarima, a ne svojoj diplomi i znanju, meni ce biti muka od same pomisli na volontiranje.
I zato, moj savet je da, ako mozes, izbegnes gradsku upravu kao mesto gde ces da zapocnes svoj pripravnicki. Tamo ne postoji bas nista vredno toga da sedis po citav dan i listas one papire, jer se to moze jako brzo nauciti i ne treba tamo da provedes svoj pripravnicki. Ako hoces da, narodski receno, "ispeces zanat", onda stisni zube i kreni od vrata do vrata, po sudovima i advokatima.
Mozda nisam prava osoba koja treba da savetuje o trazenju posla, jer isti nisam uspela da nadjem ni posle godinu dana nakon diplomiranja, ali, eto, imam neko iskustvo, kratko, ali znacajno, koje bi moglo nekome da koristi. U svakom slucaju, ako zelis da volontiras, pripremi se da ces raditi sve, bez ikakve plate, cak i ono sto nema bas nekog smisla, jer sve to ide u tvoj staz. Pripravnicki, naravno :-) a uvek misli na iskustvo, da li ga dobijas dovoljno, jer je to jedini vazan suvenir koji nosis sa sobom celog zivota prilikom trazenja posla.
Naravno, nije sve tako crno, jer je siva perspektiva :-)