Igra

(tekst je pohvaljen i objavljen u zborniku jednog festivala) 

Priznajem svoje dobre i loše strane.

Čovek sam. Da li je to dobra ili loša strana, čini mi se, nikada neću saznati.

Sanjam, priznajem, ponekad bube koje se zavlače pod kožu i sisaju krv zaleđenu u venama čoveka, čije ime ne znam. Ne vidim mu ni lik, ne razaznajem boju kose, jer sve je modro i zeleno u tom snu, prepunom neke jezive hladnoće. Sanjam kako mu umiru pod kožom, koja od nedostatka života u sebi počinje da se raspada. Pod njegovim noktima su tragovi zemlje koja nas je stvorila i prihvatila naš ples po njoj, ples kratkog veka, ali vredan sećanja. Sanjam da su mu oči iskopane, a onda ih ugledam kao privezak na svom lančiću. Od sveg užasa počinjem da se vrtim u krug, pronalazim vrata, otvaram ih i ugledam dugačak hodnik pun tela. Ljudskih tela. U njima nema života, ali se ipak na neki način dovlače do mene, kače svoje ruke o moj vrat, beživotnim očima mole da im pomognem, a one oči, teške oči oko vrata posmatraju me i govore da ne smem biti sebičan, da im moram pomoći. Čuju se glasovi bolesnika, glasovi tuberkuloze,kolere, politike i užasa, čuju se zvuci mučenja, streljanja, inkvizicije dvadesetog veka. Udaraju me mirisi golih i krvavih tela, blatnjavih staza, izumrlih sela, zemlje u plamenu, čoveka koji gori. Udara me miris njegove spaljene kože i iščupanih udova. Čuju se crkvena zvona, a ka meni iz nekog međuprostora, izleće pravoslavni krst. Potom ga udara katolički i oni otpočinju krvavu borbu  iznad beživotnih tela, koja me vuku dole, gde je hladno i gde su svi mirisi pojačani i realniji.

Sanjam tako razne likove. Muške, ženske, dečije. Boli me svaki njihov pogled i često se, na javi, uhvatim za lančić oko vrata da proverim vise li te iste oči, vide li me,znaju li.

Čovek sam.                                                                                                 

Ne mogu da kažem da nikog nisam ubio. Bili su tu i muškarci i žene i deca. Ma, rat je to, najveća kurva od svih na svetu. Poslaše me da branim domovinu, 18 godina mi jebilo. Vratio sam se bez noge. Pre nekoliko dana stigao mi je poziv za svedočenje. Ne mogu ja to. U opisu rata je da pucaš, da braniš, da napadaš i ubijaš. Pa, ja sam iz slatkog devojačkog zagrljaja dospeo u reprizu starog ratnog filma. Niko mi nije rekao šta se sme, a šta ne sme. U ratu su sva sredstva dozvoljena, jer je on sam po sebi loš, čemu onda priča o dobroj i lošoj strani rata, kad ga niko ne opravdava.Čemu sad suđenja i raspertlavanje klupčeta koje je čovek zamrsio mnogo pre svih ratova koje smo doživeli? Zlobu je neko rodio, a ona se razmnožila. Nisam ja kriv za to.

Mnoge sam užase video. Sakriven u podrumu jedne razrušene zgrade, kroz rupu u zidu, video sam kako jednog vojnika razapinju i čupaju mu oči. Smejali su mu se, govorili kako je čitav njegov narod takav, slepački. Potom su mu odsecali prste. Na rukama, pa na nogama, a onda su ga terali da stoji.Jadni mladić je jaukao i dozivao Boga, a onda su mu odsekli jezik, da oseti kako mu njegov Bog pomaže. Vrela zemlja upijala je njegovu krv, isisavala mu život. Kad im je dosadilo, neki obrisi ljudskih tela su, pucavši u glavu mladića, okončali jednu od ratnih igara.

Video sam crne i bele, vlažne od kiše, prljave od zemlje, hladne i vrele, polivene krvlju ili bez krvi, video sam i danas viđam. U snu njihova tela, na javi krivicu i gnev.

Poznajem svoje dobre i loše strane. Sve dobre sam izgubio, tamo gde i nogu. Čovek sam, a sad me zovu na sud, jer sam obavljao jednu od dužnosti čoveka prema domovini i video što nisam ni hteo da vidim. Oni kažu da sam loš i zovu me da mi presude.

Zato sam ih preduhitrio. Mrtvome može samo Bog da sudi.

Napisao sam ovo pismo da bi vlast znala šta mi se dogodilo. Majke ni oca nemam, brat mi je poginuo zarad te slavljene otadžbine kojoj sam sad kriv.  I šta mi je borba donela? Odlazak koji niko neće moći ni da isprati. Nisam želeo ovakav kraj. Hteo sam da budem doktor. Umesto zadataka za prijemni, meni je stigao poziv za regrutaciju. I pred vama je sve što mi je doneo rat. Jednonogi dvadesetogodišnjak koji visi na tavanu.

Čovek sam. Da li je to dobra ili loša strana više nikada neću znati.

 


Let

 

 

Miris tvog osmeha opominje

da sacuvam nase sutra

da ne odsanjam san do kraja

da uhvatim te za ruku

da prozivimo stvarnost

 

Nedostajes mi

Po sobi tumaraju reci lutalice

izgubljene il' ostavljene

ali probudjene cekaju tvoj povratak

u nas mali svet

 

I samo ti i ja znamo

da ce se ptice vratiti u gnezdo

nikad toliko gladne leta u dvoje

i da ce stvoriti roj cvrkuta

koji ce ispuniti njihovo nebo

 

Dajem ti obecanje ptico

da tvoj let nikada nece biti usamljen

dajem ti rec ptico

da cuvacu tvoj miris utkan u jutro

da nosicu ga u dzepu cvrkuta

da bicu tvoja verna senka

i kada me ne bude u tvom koraku

osecacu ga kada uzdrma nebo

cistotom svojih namera

verno praticu te ptico

uvek i zauvek

volecu te SH

 

 

 


Culo zivljenja

 U životu je najvažnije biti živ. Svako od nas pod tim podrazumeva nešto drugo. Za mene život znači ljubav. Danas, kad je imam. A kada je nisam imala, život je značio traganje, lutanje, traženje nečega što mi je falilo da budem živa. A kada sam se konačno osetila sposobnom da plivam kroz sve nedaće sa nadom i neobjašnjivom snagom i voljom, shvatila sam da je sve što mi je u životu bilo potrebno za opstanak na površini zapravo nešto što je sve vreme bilo oko mene, ali nisam želela da priznam da mi je potrebno. Ljubav. Voleti može samo onaj koji veruje da je sposoban da voli i bude voljen. Ljubav može spoznati samo onaj ko je dovoljno tih da može osetiti šapat na svojoj koži. Ljubav je ono što živimo kad vidimo zoru ili čujemo noć. I samo mi znamo da je to ono pravo, ma koliko to nekima izgledalo čudno i nemoguće, ponekad bestidno, grešno, bolesno, a nekima čisto i ispravno. Mi u drugom biću ne volimo njegove oči i osmeh zato što smatramo da mu lepo stoje uz kosti lobanje ili njegove savršene tetive, niti se divimo njegovoj koži zbog parfema, mi u njemu volimo njegovu dušu koja je dovoljno jaka da napne sve te mišiće kako bi telo izgledalo lepo našim očima, da lansira adrenalin u rožnjače i načini njegove zenice vidljivim i posebnim među milijardama zenica, da začini krv ritmom koji će njegove usne ispuniti našim omiljenim sokovima, da jurne niz  njegove ruke i pruži se duž našeg tela, da upije naše biće i zauvek postane jedno s njim. Da pruži ljubav. To može samo duša. Zao čovek, pomislili bismo, koji nema dušu, ne ume da voli. Ume, itekako. Ali se plaši, jer ne želi da postane dobar i neukrotiv svojim nagonima. Zato on svoju dušu nikome neće otkriti, pa čak ni sebi. Zato se ne trudite i ne mislite da je za vas dobar neko ko je istinsko zlo, jer je on sam tako odabrao. I ako mislite da će se promeniti, varate se. Naša iskrenost i dobrota može samo još više da oslobodi zlo u drugom čoveku. Tad nas poseduje. Tad poseduje i naš um i telo. Tad nas obuzima sam đavo, a da toga nismo ni svesni. Za ljude na toj strani život znači zlo. Zato što su tako odlučili, da budu samo zlo, mučitelji, ubice, zlostavljači, loši roditelji, loši supružnici, lažljivci, patološki lažljivci koji lažu bez koristi ili iz ciste pakosti, naprosto, loši ljudi. Ne postoje manje loši i više loši. Nije to krađa tuđeg paradajza, pa da je okarakterišemo kao sitnu. Loši ljudi kradu tuđe pravo na život. Ako ih okarakterišemo kao mučitelje, i tako oduzimaju pravo na život, jer misle da mogu da upravljaju našom voljom time što će je uskratiti i nametnuti svoju. Često takvi budu na čelu firme. Škole. Fakulteta. Države. I sve što su oni, za njih predstavlja život. Ko ne ispuni uslove koje oni propišu, ne spada u njihov pojam živog. Najgore što radimo, a to svi radimo, jeste to što pre ili kasnije počnemo da ćutimo. Zato što svet ne treba da sazna. Zato što se plašimo, za sebe ili za nekog drugog. Zato što smo suviše podređeni. A najčešće zato što nas nauče da je to jednostavno normalno. I tako posle 24 godine vidim sebe sa potpuno izvrnutim smislom za život. Trudim se da i dalje verujem da je to što volim dobar deo ostatka onog neizvrnutog što mi je ostalo od rođenja. Mnogo pre svih ratova, proterivanja, priča o nižim i višim rasama, klasama, priča o tome kako steći moć i stvoriti sopstvenu armiju miševa, biti prvi i najbolji po svaku cenu, mnogo pre svih špriceva i pilula, pre numerisanih i mutiranih virusa...i svo to gledanje unazad me je navelo da se zapitam-zar naše vreme i način na koji ćemo ga doživeti ne zavisi upravo od tih velikih zlih duša koji u odsustvu čula, bezuslovno samo prate svoje nagone i trude se da zadovolje svoje potrebe ne birajući način? Zar je naš svet čist samo do trenutka kad počinjemo da shvatamo razloge zbog kojih se dešavaju stvari? Tad, za neke od nas, u životu postaje najbitnije biti vlast ili opozicija, biti konzervativan ili liberalan, biti moćan ili potlačen, biti bogat ili siromašan. I onda oni koji nisu ono što smo mi odabrali da budemo postaju objekat na koji doživotno usmeravamo mržnju. I tako će uvek biti „ovih“ i „onih“, „naših“ i „njihovih“. Samo najbolji roditelji će dete naučiti da od momenta kad počne da postavlja pitanja i traži razloge, odabere put čoveka i nikad ne pođe putem nečoveka. Takav čovek će znati da je u životu najvažniji život.

Naučila sam svoje uši da čuju damare svih srca sveta. Kucaju. Kucaju snagom jedinstva čistote svoje duše, tela i uma. Udaraju u ritmu onog drugog bića koje ih voli. Igraju ples svih onih koje smo voleli i koji su nas voleli. Čujem srca svih onih koji su se nekad voleli, a razdvojila ih je upornost života da pokaže da je samo jedan. Naučila sam svoja čula da žive. Jer mojim čulima nije važno da li se vole dvoje živih ili mrtvih. Jer mojim čulima nije važno da li se vole dvoje staraca ili dvoje mladih. Jer mojim čulima nije važno da li se vole muškarac i žena ili su istog pola. Jer mojim čulima nije važno da li su bogati ili siromašni. Moja čula mogu da osećaju samo osmeh zaljubljenih ljudi.

Zato što sam odlučila da čujem, vidim, dodirnem, okusim, pomirišem i živim ljubav.