Igra
(tekst je pohvaljen i objavljen u zborniku jednog festivala)
Priznajem svoje dobre i loše strane.
Čovek sam. Da li je to dobra ili loša strana, čini mi se, nikada neću saznati.
Sanjam, priznajem, ponekad bube koje se zavlače pod kožu i sisaju krv zaleđenu u venama čoveka, čije ime ne znam. Ne vidim mu ni lik, ne razaznajem boju kose, jer sve je modro i zeleno u tom snu, prepunom neke jezive hladnoće. Sanjam kako mu umiru pod kožom, koja od nedostatka života u sebi počinje da se raspada. Pod njegovim noktima su tragovi zemlje koja nas je stvorila i prihvatila naš ples po njoj, ples kratkog veka, ali vredan sećanja. Sanjam da su mu oči iskopane, a onda ih ugledam kao privezak na svom lančiću. Od sveg užasa počinjem da se vrtim u krug, pronalazim vrata, otvaram ih i ugledam dugačak hodnik pun tela. Ljudskih tela. U njima nema života, ali se ipak na neki način dovlače do mene, kače svoje ruke o moj vrat, beživotnim očima mole da im pomognem, a one oči, teške oči oko vrata posmatraju me i govore da ne smem biti sebičan, da im moram pomoći. Čuju se glasovi bolesnika, glasovi tuberkuloze,kolere, politike i užasa, čuju se zvuci mučenja, streljanja, inkvizicije dvadesetog veka. Udaraju me mirisi golih i krvavih tela, blatnjavih staza, izumrlih sela, zemlje u plamenu, čoveka koji gori. Udara me miris njegove spaljene kože i iščupanih udova. Čuju se crkvena zvona, a ka meni iz nekog međuprostora, izleće pravoslavni krst. Potom ga udara katolički i oni otpočinju krvavu borbu iznad beživotnih tela, koja me vuku dole, gde je hladno i gde su svi mirisi pojačani i realniji.
Sanjam tako razne likove. Muške, ženske, dečije. Boli me svaki njihov pogled i često se, na javi, uhvatim za lančić oko vrata da proverim vise li te iste oči, vide li me,znaju li.
Čovek sam.
Ne mogu da kažem da nikog nisam ubio. Bili su tu i muškarci i žene i deca. Ma, rat je to, najveća kurva od svih na svetu. Poslaše me da branim domovinu, 18 godina mi jebilo. Vratio sam se bez noge. Pre nekoliko dana stigao mi je poziv za svedočenje. Ne mogu ja to. U opisu rata je da pucaš, da braniš, da napadaš i ubijaš. Pa, ja sam iz slatkog devojačkog zagrljaja dospeo u reprizu starog ratnog filma. Niko mi nije rekao šta se sme, a šta ne sme. U ratu su sva sredstva dozvoljena, jer je on sam po sebi loš, čemu onda priča o dobroj i lošoj strani rata, kad ga niko ne opravdava.Čemu sad suđenja i raspertlavanje klupčeta koje je čovek zamrsio mnogo pre svih ratova koje smo doživeli? Zlobu je neko rodio, a ona se razmnožila. Nisam ja kriv za to.
Mnoge sam užase video. Sakriven u podrumu jedne razrušene zgrade, kroz rupu u zidu, video sam kako jednog vojnika razapinju i čupaju mu oči. Smejali su mu se, govorili kako je čitav njegov narod takav, slepački. Potom su mu odsecali prste. Na rukama, pa na nogama, a onda su ga terali da stoji.Jadni mladić je jaukao i dozivao Boga, a onda su mu odsekli jezik, da oseti kako mu njegov Bog pomaže. Vrela zemlja upijala je njegovu krv, isisavala mu život. Kad im je dosadilo, neki obrisi ljudskih tela su, pucavši u glavu mladića, okončali jednu od ratnih igara.
Video sam crne i bele, vlažne od kiše, prljave od zemlje, hladne i vrele, polivene krvlju ili bez krvi, video sam i danas viđam. U snu njihova tela, na javi krivicu i gnev.
Poznajem svoje dobre i loše strane. Sve dobre sam izgubio, tamo gde i nogu. Čovek sam, a sad me zovu na sud, jer sam obavljao jednu od dužnosti čoveka prema domovini i video što nisam ni hteo da vidim. Oni kažu da sam loš i zovu me da mi presude.
Zato sam ih preduhitrio. Mrtvome može samo Bog da sudi.
Napisao sam ovo pismo da bi vlast znala šta mi se dogodilo. Majke ni oca nemam, brat mi je poginuo zarad te slavljene otadžbine kojoj sam sad kriv. I šta mi je borba donela? Odlazak koji niko neće moći ni da isprati. Nisam želeo ovakav kraj. Hteo sam da budem doktor. Umesto zadataka za prijemni, meni je stigao poziv za regrutaciju. I pred vama je sve što mi je doneo rat. Jednonogi dvadesetogodišnjak koji visi na tavanu.
Čovek sam. Da li je to dobra ili loša strana više nikada neću znati.